U zatvoru Udbe, vojskovođa Slavko Kvaternik dovršava
pisanje svoje životne ispovijedi koju je započeo pisati
još 1942. u Slovačkoj, gdje ga je protjerao Ante Pavelić.
Bivši austrougarski časnik, suradnik maršala Svetozara
Borojevića, otkriva kako je u kaotičnim danima travnja
1941., procjenjujući težak položaj Hrvatske razapete
između Talijana i Nijemaca, na svoju ruku proglasio
Nezavisnu Državu Hrvatsku, nastojeći legitimističkim
potezom oslonjenim na Mačeka i HSS preduhitriti sve
njene protivnike, prije svih drugih Talijane. Pavelić
i njegova svita u Italiji neugodno su iznenađeni
Kvaternikovim potezom jer se kosi s tajnim dogovorima
vođe ustaša s Mussolinijem. Kvaternik opisuje
Poglavnika kao ključnog protagonista hrvatske tragedije,
precizno opisujući sve što se iz tjedna u tjedan događalo
u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od Zagreba do Mostara,
od Kulen Vakufa do Varaždina. Kvaternik umire očajan –
njegov životni projekt raspao se pred njegovim očima,
sin Dido priklonio se njegovu neprijatelju Paveliću a
sud pred kojim se brani nije sklon podariti mu milosti.
Zadnje zapisane riječi čovjeka koji je proglasio N.D.H.
bile su – “smrt fašizmu – sloboda narodu”