Možda još i više od kćeri koja oplakuje gubitak majke, oplakujem je kao književnica koja je ostala bez svoje najzanosnije teme.
Moje utočište i moja oluja intimna je, uznemirujuća, ali iznenađujuće duhovita kronika odnosa dviju žena – učiteljice i spisateljice – koje su, sasvim slučajno, majka i kći. Arundhati Roy u svojim prvim memoarima, zahvaljujući zadivljujućoj literarnoj vještini, uspijeva biti unutar vlastite priče i izvan nje – istovremeno dijete i odrasla osoba, bliska i distancirana, protagonistica i pripovjedačica. Iznosi kako je postala spisateljica kakva jest, oblikovana okolnostima, ali ponajviše odnosom sa svojom izvanrednom, jedinstvenom majkom Mary, za koju kaže da joj je “utočište i oluja”.
“Zdrobljenog srca” zbog Maryne smrti, no istovremeno i zbunjena i “poprilično posramljena” intenzitetom svoje reakcije, Roy je počela pisati kako bi konačno osvijestila što doista osjeća prema majci od koje je pobjegla s osamnaest godina, “ne zato što je nisam voljela, nego da bih je mogla nastaviti voljeti”.
Podjednakog zamaha, širine i dubine kao u njezinim romanima te sa strašću, političkom jasnoćom i toplinom svojstvenom njezinim esejima, Moje utočište i moja oluja oda je slobodi, posveta trnovitoj ljubavi i surovoj milosti – memoari kakvi se rijetko susreću.
