Za Dražena Lalića može se reći da je i “dušu Hrvatske” tražio i pronašao tamo gdje najviše boli. Tko hoće dodirnuti ta mjesta različitih nepravdi, neka razmišlja čitajući njegove eseje zašto su Hrvati toliko nezadovoljni. Na intelektualcu nije da hvali, to čine političari i njihovi stvarni “plaćenici”; nije na njemu ni da osporava ako za to nema argumente. Današnji čovjek živi u nesavršenome svijetu; nisu svi svjesni te nesavršenosti, a neki od nesavršenosti žive. Društvo tone sve dublje u površnosti da ne bi bilo mjesta za ljude koji dublje misle i da se ne bi osjećala potreba za njihovim mišljenjem. “Uloga intelektualca”, tvrdi francuski povjesničar politike Pierre Nora, “je da obavlja javnu funkciju, građansku i kritičku, da nadomješta militantizam političkoga rada, da stavi na raspolaganje intelektualni materijal da građani mogu vladati društvom.” Ako netko misli da se vraćamo u zlatno antičko doba, neka čita Lalića i preostale javne intelektualce, da se pomiri s time da se na putu u demokraciju ne umijemo odmaknuti od potrošačkog društva u kome je i politika potrošna roba koju građani sve skuplje plaćaju. – Mirko Galić