Besplatna dostava na adresu za narudžbe iznad 39.00 € / Besplatna dostava u PAKETOMAT za narudžbe iznad 29.00 €

[Express] Jurica Pavičić: Torcidaši! Ako ćete adolfovati, nađite za to drugi klub, ne moj!

[Express] Jurica Pavičić: Torcidaši! Ako ćete adolfovati, nađite za to drugi klub, ne moj!

Piše Julia Očić

Jurica Pavičić (Split, 1965.) romanopisac je, scenarist, pisac kratkih priča i novinar. Literarni ugled stekao je svojim kratkim pričama i kriminalističkim romanima u kojima miješa socijalnu analizu s mračnom vizijom ljudske prirode i kompleksnim moralnim situacijama. Dobitnik je brojnih književnih nagrada, uključujući nagrade Le Points i nagradu Grand Prix de la litterature policiere za najbolji europski kriminalistički roman, nagradu Fric te regionalnu nagradu “Meša Selimović”, a britanski The Guardian nazvao ga je “jednim od vodećih europskih pisaca krimića”. Njegovi romani te zbirke kratkih priča prevedeni su na engleski, francuski, njemački, talijanski, slovački, latvijski, slovenski, makedonski, ukrajinski, poljski i mađarski. Na 32. Sa(n)jam knjige u Istri ove će godine predstaviti svoj novi roman “Atentator“, u kojem iz perspektive pet likova istražuje što se događa kada netko odluči uzeti pravdu u svoje ruke te kakve posljedice takva odluka ostavlja na sve koji su njome izravno pogođeni. Uoči gostovanja na sajmu Jurica Pavičić ljubazno je pristao na razgovor za Express.

Vaš novi roman ‘Atentator’ istražuje u prvom redu situaciju u kojoj zločin ne nailazi isključivo na osudu javnosti, nego i na svojevrsno odobravanje. U kojoj je mjeri takva reakcija odraz društva u kojem živimo, u kojem se nezadovoljstvo institucijama sve češće pretvara u uvjerenje da je opravdano uzeti pravdu u vlastite ruke?

Ljudi pravdu uzimaju u svoje ruke iz dva razloga. Jedan je kad se osjećaju dovoljno moćni i nedodirljivi da im ne treba institucionalna pravda – kao svjetina koja linčuje ili ljudi koji pale i ubijaju drugu stranu u ratu. Drugi je razlog oprečan: onda kad nemaju osjećaj da će pravdu isporučiti onaj koji bi trebao – dakle, policija, tužitelji, suci, država. To osjećanje je u Hrvatskoj, rekao bih, sveprisutno. U našem društvu postoji naširoko rašireno uvjerenje da sistem nije za svakog i prema svakome isti, da su oni koji bi trebali isporučiti pravdu dio isprepletenog klupka s krupnim počiniteljima. Simbolički, karikaturalni primjer toga su “Mamićevi suci” i taj gadljivi reality s terevenkama po kletima i poklonjenim satovima. Suvišno je i reći, za pisca krimića takvo je društveno osjećanje stanoviti problem. Krimić počiva na ideji da javni sektor, uključujući policiju, ipak funkcionira. Da ljudi iz tog javnog sektora mogu biti junaci. Krimić je zapravo – ajd’ da koristim frazu iz 90-ih – “državotvorni” žanr: žanr koji vjeruje u državni aparat. Zato se krimići najviše i pišu u društvima koja vjeruju u svoju državu, kao što su skandinavska, britansko, francusko. Netko tko krimić piše u sasvim drukčijem društvu – poput hrvatskog – treba to imati na umu. I njegov žanrovski model i tipologija likova moraju biti drukčiji.

Jedna od ključnih okosnica priče je i tragedija na klizištu u Bizeku, gdje je poginuo jedan čovjek. Koliko vas je pri pisanju zanimalo pitanje odgovornosti za tragedije koje nastaju na sjecištu privatnih investicija, političkih veza i institucionalnih propusta?

Kako se razlikuju društva, razlikuje se i kriminal. Kriminal u principu počiva na onom resursu koji će u nekom društvu biti najunosniji vid zarade. Ako su u Kolumbiji to polja koke, u Hrvatskoj su nekretnine. U društvu koja jedva išta proizvodi nekretnine su iz različitih razloga postale najunosniji oblik zarade, hrvatski ekvivalent Tolkeinova Sauronova prstena: “My precious” koji truje sve što dotakne. Sad bih mogao kao novinar analizirati razloge zašto se to dogodilo, od sustava oporezivanja do monokulture turizma. Ali ovdje su možda zanimljivije posljedice, društvene i književne. Društvene posljedice su da nekretninska jagma uništava društvo kao tumor: truje zemlju smećem, uništava obalu preizgrađenošću, degradira urbanizam, stvara kvartove bez zelenila i svjetla, stvara, na koncu, i klizišta koja su posljedica neplanske urbanizacije i klimatskih promjena. Što se književnih posljedica tiče, njih vidite u mojim knjigama. Kad počnem pisati novi krimić ambijetiran u Hrvatsku i Dalmaciju, gotovo će uvijek u srcu knjige biti komad nekretnine: naslijeđeni gornji kat, ili stari familijarni maslinik, ili T-zona na otoku. A kad zločin vodi prema nekretnini i gradnji, onda je tu često negdje i politika jer je politika tu vratar, prometnik, ona regulira, koči, propušta, izglasava planove, tumači planove te samim tim u rukama pridržava izvorište korupcije.

 U romanu Stipić nakon nekoliko godina izbivanja ponovno dobiva pristup javnom prostoru, poslovnim konferencijama i krugovima moći. Koliko je u Hrvatskoj zapravo lako vratiti se u javni život nakon političke afere? Postoji li kod nas stvarna politička diskvalifikacija ili je dovoljno da prođe dovoljno vremena?

Engleski novinar Tobias Jones svojedobno je napisao zanimljivu knjigu pod naslovom “Dark Heart of Italy”, “Tamno srce Italije”, u kojoj Anglosaksonce uvodi u malformacije talijanskog, a to znači mediteranskog društva. U jednom poglavlju tumači kako optužnica ili početak suđenja ili presuda u Italiji nikad nisu kraj, trenutak kad je netko reputacijski likvidiran. To je samo prvo poluvrijeme nakon kojeg slijedi drugo, pa produžeci, pa sudačka nadoknada, pa uzvrat… To vrijedi i za Hrvatsku. Imate bivše ministre koji su padali zbog nekretninskih afera, špekulirali terenima, koristili stranački utjecaj za muljanje sa zonama, bili upleteni u privatizacije banaka i ortačke ugovore, bili na optužnicama, a sad se u medijima pojavljuju kao legitimni strukovni komentatori, iznose ekspertize o turističkom zemljištu, kampovima, drvnoj industriji. Samo su trebali biti strpljivi, lokalna bi ih isprepletena “cavalleria rusticana” rehabilitirala. Da se to dočeka, traži se samo strpljenje i vrijeme. Tako je bilo nakon 1945., nakon 1990., tako je i danas. Lik iz “Atentatora” doživio bi istu takvu sudbinu da nije ubijen.

Koliko vam je bilo važno da motivaciju atentatora čitatelj može razumjeti, čak i kada ne može prihvatiti njegove postupke?

Važno mi je to za svaki lik, ne samo taj. Ne mogu pisati lik, a da bar malo ne budem njegov advokat. Zato se moje knjige i ne mogu baš koristiti za politički agit-prop: za tu su svrhu previše pomirljive i inkluzivne. Ako neki lik baš nikako ne mogu razumjeti i obrazložiti, onda ga ostavim u bjelini, elipsi – kao brata ubojicu u “Mater Dolorosi”.

Može li se uopće govoriti o pravdi kada je njezino ostvarenje prepušteno pojedincu koji sam određuje tko zaslužuje kaznu i kakva bi ta kazna trebala biti?

To je više pitanje za penologa pravnika ili za filozofa etičara nego za mene. Sa stanovišta društvenog ugovora to očito nije pravda, nego nastavak bezakonja. No daljnje je pitanje što je veća nepravda: pravda koju netko sam uzima u ruke ili pravda koja uopće nije izvršena? Mene ne zanima davati odgovor na to pitanje. Zanima me u prozi dramatizirati sukob onih koji vjeruju u prvo i onih koji vjeruju u drugo.

S obzirom na to da živimo u svijetu društvenih mreža, gdje se vrlo brzo, čak i kada su informacije koje ljudi šire polovične ili neistinite, stvaraju heroji i neprijatelji, koliko je to, prema vašem mišljenju, utjecalo na porast nasilja u društvu i opravdavanje istoga?

To pitanje postavljate čovjeku koji nije ni na jednoj društvenoj mreži. Ni na jednoj, i to namjerno i programatski. Ja bih išao toliko daleko da kažem kako nisam siguran jesu li društvene mreže i demokracija uopće kompatibilni. Jer demokracija počiva na Agori, trgu, javnom fizičkom, medijskom ili parlamentarnom prostoru gdje se susreću neistomišljenici i moraju komunicirati, makar ljutitom prepirkom. Društvene mreže Agoru rastaču u nepovezane balone istomišljenika koji se uzajamno ekstremiziraju. Direktni rezultat društvenih mreža su Trump, Andrew Tate i Thompson.

Koliko novinarstvo sudjeluje u stvaranju javnih heroja i negativaca?

Novinarstvo je među posljednjim reliktima danas dobrano narušene Agore. Ono je, barem u idealnom modelu, institucija koja filtrira i provjerava činjenice, suprotstavlja za i protiv, zalijeva pluralni dijalog. Mogao bih satima govoriti protiv novinarstva, ne samo hrvatskog – protiv utjecaja oglašivača, pro-business servilnosti, ideoloških vrludanja. Ali – kako vrijeme ide, shvatite da baš zato što živimo u društvu uzajamno ne-komunicirajućih balona novinarstvo postaje sve više neprocjenjivo važno. Mislim da nikad nije bilo važnije. Uostalom, krenimo čak i od obične, higijenske razine. Da nije bilo novinarstva, Gabrijela Žalac još bi bila ministrica, a Karamarko na čelu HDZ-a.

Koliko vam je u pisanju važno pokazati da nijedan lik nema potpunu sliku događaja? Je li višestruka pripovjedna perspektiva u ‘Atentatoru‘ način da čitatelja podsjetite koliko je teško doći do cjelovite istine?

Konstantin Kavafi jednom je napisao kako je ponosan što ne postoje dvije njegove pjesme s istom kompozicijom. Potpisujem. Pišem krimiće i trilere – dakle, žanrove koji naginju stanovitoj kompozicijskoj formulaičnosti, imaju tipiziranu strukturu. Ja pokušavam pobjeći od toga. Veseli me svakom novom romanu dati novu, drukčiju strukturu i kompozicijski model. “Usta puna mora” bila su zapravo moj prvi roman koji je imao kompoziciju čistog whodunnit krimića: jedna fabularna linija, jedna pripovjedna perspektiva, put od zagonetke k odgonetki. Tek nakon desetak žanrovskih romana napisao sam prvi koji je “po kuharici”, školski ortodoksan. Ovdje u “Atentatoru” odlučio sam se na nešto što dosad nisam probao – na pet pripovjednih perspektiva koje se šire od glavnog događaja zrakasto, u prostoru, ali i vremenu, jer je jedan lik u flashbacku. Pritom su me zanimala tri para odnosa roditelj/dijete: troje djece u odnosu prema tri roditelja, dva oca i jednoj majci. Nekako mi se čini da smo mi u našem društvu jako kondicionirani našim roditeljima, da nas oni definiraju više nego Amerikance ili Čehe. “Atentator” je knjiga o tome – koliko je život koji živima posljedica očeva ili majki.

Nedavni događaji u Splitu, od antisemitskih i pronacističkih povika dijela Torcide do prozivanja novinara koji su o tome izvještavali, otvaraju pitanje koje je također povezano s onome o čemu pišete u romanu: što se događa kada neka skupina počne vjerovati da ima vlastiti sustav vrijednosti i da se prema njemu ne mora ravnati prema pravilima širega društva?

Dalo bi se razgovarati ima li ta skupina “vlastiti sustav vrijednosti”. Meni se čini da su oni samo do krajnjih konsekvenci doveli sustav vrijednosti vladajuće ideologije. Trideset i pet godina u Hrvatskoj škola, crkva, RTV i političari organiziraju sustav vrijednosti oko nacionalne samostalnosti kao vrijednosti iznad svih vrijednosti. Ako tu ljestvicu vrijednosti dovede do krajnjih konsekvenci, onda naravno da su ustaše pozitivci jer su težili nezavisnoj državi. A onda naravno da i nacizam postaje prihvatljiv i pozitivan, jer je za razliku od liberalne demokracije ili socijalizma ponudio kontekst za taj projekt. Trideset godina na svakom trećem zidu gledamo spoj križa i ušatog U. Nisam vidio da to uzrujava ni crkvu ni vladajuću politiku. Tako da je licemjerno što se sad snebivaju nad Adolfom. Adolf bi trebao uzrujavati zapravo navijače Hajduka, jer je on uvreda povijesti kluba koji je prebjegao u partizane. Ja bih torcidašima stoga rekao: ako ćete adolfovati, nađite za to drugi klub, ne moj.

Zašto smo spremni opravdavati nasilje kada ga počini netko koga doživljavamo kao ‘našega’? To je tema za raspravu, ali u Francuskoj ili SAD-u, možda i u Srbiji. U Hrvatskoj je to nerelevantna rasprava. Nisam baš primijetio da kod nas lijevi ili liberali tuku Keleminca na ulici. E sad – bi li mi se na to nasmijao brk? Nije da ne bih bio na kušnji, ali mislim da ne bi.

Čini se da u hrvatskoj politici gotovo nijedna afera nema dugoročne posljedice za karijeru njezinih protagonista. Koliko je za takvo stanje odgovorna politička klasa, a koliko građani koji vrlo brzo zaboravljaju ono zbog čega su se donedavno zgražali? Ja sam Splićanin, dolazim iz grada kojem je svojstveno da teško zaboravlja, gdje zavade znaju trajati desetljećima, a svađe i “skidanja pozdrava” nadilaze generacije i paraliziraju život u mnogim strukama. Možda me zato fascinira nešto što ja vidim kao mentalitetnu, političku karakteristiku Zagreba – a to je da se dogovorno sve zaboravlja i prašta. Ne mislim da je to nužno loše. Vi imate jednog Fadila Hadžića koji je u NDH crtao antisemitske karikature – u Splitu bi ga ’45. strijeljali, u Zagrebu je ranih pedesetih već urednik Kerempuha i crta anti-staljinističke karikature. Krešo Golik je u ratu bio ustaški ratni dopisnik, u šezdesetima je kratko “cancelan”, ali se zapravo brzo vratio i poslije napravio najvažnija djela. Lovri Matačiću su posušili što je bio aktivan u endehazijskoj propagandi. Možda to i nije najgore, jer time spašavaš neki ljudski kapital. Ali kroz to sito provukli su se brojni sivi aparatčici jedne ideologije koji su postali isti takvi pijuni druge. Od Plenkovića i Milanovića nadolje cijelu društvenu elitu Hrvatske čine djeca i unuci dobro integriranog partijskog establishmenta. Ta je činjenica jedan od glavnih izvora za desničarske teorije zavjere o dubokoj državi.

Pišete o društvu u kojem se granica između pravde i osvete opasno zamagljuje, a pojedinci počinju preuzimati ulogu institucija. Koliko vam je kao piscu važno da čitatelj nakon romana prepozna takve mehanizme u vlastitoj svakodnevici, a ne samo u svijetu fikcije?

U stanovitoj mjeri jest. Da – recimo da mi ne bi bilo krivo kad bi moji romani pomogli odgoju kritičkog građanina. Ali ne u smislu nekakvog poticaja na aktivizam. Ako želim poticati društveno gibanje, za to ću koristiti novinarstvo, ne prozu. Proza je za to prespora i nepodesna. Proza, ako je dobra, nudi komplicirane odgovore na jednostavna pitanja, a za agitaciju vam je potrebno obrnuto: nešto što nudi jednostavne odgovore na komplicirana pitanja. Zato su knjige koje su za revolucije i društvene promjene učinkovite ujedno u pravilu i loše knjige.

Pročitajte cijeli članak na: https://express.24sata.hr/kultura/torcidasi-ako-cete-adolfovati-nadite-za-to-drugi-klub-ne-moj-34437 – express.24sata.hr

Saznajte akcije i posebne ponude na vrijeme!
Catherine Doyle
Jenara Nerenberg
Lara Hemeryck
Mara Gold
Michaeleen Doucleff
Petra Brzović
Sara Sehdev
Tim Collins
Vanessa Van Edwards
Andrea Andrassy
. skupina autora
A. D. Rosenberg
A.F. Steadman
Adam J. Jackson
Adam Kay
Aisling Rawle
Akemi Dawn Bowman
Alex Aster
Alex Hay
Álex Rovira
Alice Gendron
Alisa Vitti
Alissa Levy
Allegra Goodman
Allison Saft; Disney
ALVARO BILBAO BILBAO
Amber Rae
Amisha Ghadiali
ANA HUANG
Ana Jarén
Ana Maria Sepe
Ana Salopek
Andri Snær Magnason
ANDRZEJ SAPKOWSKI
Anna de Simone
Anna Frank
Anna Huang
Anna Lembke
Anna Sólyom
Annabel Streets
Anne Frasier
Anne-Laure Le Cunff
Annelies Draws
Anthony Bourdain
Anthony de Mello
Anthony Reynolds
Anthony William
Antonio Neves
Arundhati Roy
Audrey Penn
autor Marciuš Kruljac Ines ilust. Kosanović Jasmina
autor: Alex Woolf; Ilustracije: Nick Taylor
B.K.S. Iyengar
Barack Obama
Barbara O'Neal
Beatriz Cazurro
Bella Mackie
Ben Aaronovitch
Ben Page
Benjamin Bikman
Bernhard Moestl
Beth Moran
Billy Kenber
Birgitta Sif
Bodo Schäfer
Brian Cox - Jeff Forshaw
Brianna Wiest
Côme Delaurean
Camilla Semlov Andersson
Carissa Broadbent
Carl Sagan
Carla Naumburg
Carol Kirkwood
Caroline Criado Perez
Catherine Huang
Charan Ranganath
Charles Eisenstein
Charles Sophy
Charlie Mackesy
Chris Anderson
Chris Bailey
Chris Chibnall
Chris Hadfield
Christel Petitcollin
Christian Watson
Christiane Northrup
Christina Lauren
Christopher Pike
Claire North
Claudia Hammond
Coco Mellors
Colette Baron - Reid
Daisetz Teitaro Suzuki
Dan Ariely
Daniel Chidiac
Daniel Goleman
Daniel Kahneman
Daniel Z. Lieberman
Danielle Trussoni
Darcy Coates
Dav Pilkey
DAVID GRANN
David Halberstam
Dawson Church
Dean Buonomano
Deb Dana
Debbie Joffe Ellis
Deborah Rozman
Deborah Stewart
Denis Mahmutović
Diana Pečkaj Vuković
Disney
Doc Childre
Donald Robertson
Donatella Di Pietrantonio
Dr. Andrew Huberman
dr. Boon Lim
dr. Bruce D. Perry i Maia Szalavitz
Dr. Bruce Greyson
dr. Casey Means
dr. Christiane Northrup
Dr. Jeffrey Rediger
Dražen Lalić
Dunja Gulin
E.L.James
Ed Mylett
Einat Nathan
Elaine Aron
Elisabet Benavent
Elke Wiss
Elliot Ackerman; James Stavridis
Emilia Hart
Emily Giffin
Emily Gravett
EMILY HENRY
Emma Lucy Knowles
Emma Reed Turrell
Eric Jorgenson
Esther M. Sternberg
Ethan Kross
Eva Illouz
Evelyn Daviddi, Manuela Monari
Federica Bosco
Filip Ćorlukić
Fran Bailey
Frances Evans
Francesc Miralles
FRANK HERBERT
Frank Martela
Fredrik Backman
Freida McFadden
Frieda Mc Fadden
Friedrich Klammrodt
Fumio Sasaki
G. T. Karber
Gabby Dawnay
Gabrielle Bernstein
Gabrielle Lyon
Gabrielle Zevin
Gareth Moore
Gareth Rubin
Gary John Bishop
Gaz Oakley
Gene Stone, Ingrid Newkirk
George Ohsawa
George Orwel
Georgina Taylor
Giulia Tomai
Glenn Boozan
Goran Granić
Grégoire Mabire
Gretchen Rubin
Haemin Sunim
Harriet Beinfield i Efrem Korngold
Harvey Karp
HEIDI MURKOFF
Helen Ahpornsiri
Helen Russell
Hernan Diaz
Hiroto Wada
Holly Brickley
Holly Gramazio
HOLLY JACKSON
Howard Martin
HUNTER CLARKE FIELDS
Iaia Caputo
IBEN DISSING SANDAHL
Igor Jurilj
Igor Rudan
Ilyse Dobrow DiMarco
Ingrid Divković
Iris Starling
Iulia Bochis
Ivana Plechinger
J. K. Rowling
Jadranka Boban Pejić
Jadranka Boban Pejić, Zlatko Pejić
James Nestor
James Norbury
James Patterson
Jamie Oliver
Jane Austen
Jane Goodall; Douglas Abrams
Janet Lansbury
Jasmina Kosanović (ilustracije)
Jay Shetty
Jean Hanff Korelitz
Jean Shinoda Bolen
Jean-François Marmion
Jean-Martin Fortier
Jeannine Mik
Jeff Kinney
Jeneva Rose
Jenn Granneman
Jennifer Armentrout
Jennifer Freed
Jennifer Lynn Barnes
Jesmyn Ward
Jessica Joelle Alexander
Jo Nesbo
Jo Parry
Joanne Ruelos Diaz
Jodi Ellen Malpas
Joe Dispenza
Joel Fuhrman
Johann Hari
John Cleese
John Gray
John Marrs
John Medina
Jonas Salzgeber
Jonathan Litton
Jooyun Hong
Joseph Lee
Joseph Nguyen
Joshua Fields Millburn i Ryan Nicodemus
Jozo Pavković
Judi Abbot
Judson Brewer
Judy Wilkins-Smith
Julia Belluz
Julia Cameron
Julia Samuel
Julian Hannes
Julie Johnson
Juliette Allais
June Pla
Jurica Pavičić
Jurij Felštinski i Mihajlo Stančev
Justine Solomons-Moat
K.A.Tucker
Kaija Puura
Kaira Jewel Lingo
Katarzyna Kucewicz
Kate Stewart
Katherine May
Katie Brindle
Keila Shaheen
Keira Knightley
Kelsey Cox
Ken Hansraj
Ken Mogi
Kevin Hal
Kevin Toolis
Knjige za mame
Kristi Funk
Lao Tzu
Lars van de Goor
Laura Jayne Ayres
Laura Knowles
Laura Lynne Jackson
Laura Spence-Ash
Lauren Forry
Laurie Woolever
Leil Lowndes
Lena Skogholm
Leslie Kean
Lewis Dartnell
Lewis Howes
Liam Gallagher
Liana Cincotti
Lidia Branković
Lily King
Lindsay C. Gibson
Lisa Marchiano
Lisa Regan
Lisa See
Liz Fosslien i Mollie West Duffy
Liz Nugent
Lorraine Brown
Lucija Matučec Veljavečki
Lucija Matučec Veljavečki; Ana Salopek Ilustracije: Ana Salopek
Lucije Anej Seneka
LUCINDA RILEY
Lucy Coleman
Lucy Gilmore
Lucy Score
Lucy Watson
Lulu Mayo
Lynne Peeples
Mónica Carretero
Maša Kolanović
Maja Brekalo
Majka Terezija
María Menéndez-Ponte
Marc Schulz
Marcia Grad Powers
Marcos Vázquez
Marek Herman
Margareta Magnusson
MARIA ESCLAPEZ
Maria Kondo
MariaGiovanna Luini
Marie-Hélène Place
Mario Valentić
Marko Aurelije
Marko Purišić
Marta Martínez Novoa
Marvel
Mary Atkinson
Mary Oliver
Mary Shelly
Matt Abrahams
Matt Robertson
Matthew Croasmun
Matthew Johnstone
Matthew Perry
Maud Ankaoua
Max Seeck
Meik Wiking
Melinda Wenner Moyer
Melissa Urban
Melody Anne
Michael Baigent
Michael Bhaskar
Michael Crichton
Michael Cunningham
Michael E. Long
Michael James Wong
Michael Puett, Christine Gross-Loh
Michelle Elman
Michio Kaku
Mike George
Miljenko Mitrović
Miro Gavran
Miroslav Volf
Mladen Ožić
Moira Butterfield (tekst) i Vivian Mineker (ilustracije)
Moira Butterfield; Vivian Mineker Chen
Mustafa Suleyman
Naoise Dolan
Nataša Ozmec (tekst)
Nataša Ozmec (tekst), Zdenko Bašić (ilustracije)
Natalia de Barbaro
Natalia Rojas Castro
Navessa Allen
Nicholas Oldland
Nick Cave i Seán O’Hagan
Nikki Erlick
Nita Prose
Noa Tishby
Noel Gallagher
Oasis
Og Mandino
Okakura Kakuzō
Ole Mathismoen; Jenny Jordahl (ilustracije)
Oliver Niño
Olivia Arezzolo
Oprah Winfrey i Arthur C. Brooks
Otto Scharmer, Katrin Kaufer
Owen O’Kane
Pascal Engman
Paula Lafferty
Paula Polk Lillard i Lynn Lillard Jessen
Penelope Sky
Peter James
Petra Petrač (tekst), Tomislav Zlatić (ilustracije)
Philippe Boxho
Prem Rawat
Priscilla Witte
R. L. Killmore
R.J. Palacio
Rachel Barr
Rahul Jandial
Ralph Waldo Emerson
Raquel Díaz Reguera
Rebecca Yarros
Renia Spiegel
Richard Leigh & Henry Lincoln
Richard Osman
Robert Bubalo
Robert Dugoni
Robert Greene
Robert Reeves, Ph.D. Doreen Virtue
Robert Waldinger
Robin Norwood
Roger Vila
Rollin McCraty
Rony Oren
Rosemary Sullivan
ROSS W. GRENNE
Rufi Thorpe
Rupert Holmes
Rupi Kaur
Russ Harris
Ryan McAnnally-Linz
SØren Sveisturp
Sabrina Philippe
Sadhguru
Sahil Bloom
Sally Page
Samantha Young
Samuel Graydon
Sandra Teml-Jetter
Sanja Polak
Sanjay Gupta
Sarah Damoff
Sarah J. Maas
Sarah Jio
Sarah Maycock
Scott H. Young
Scott Haas
Seamus Bruner
Sean Alexander
SenLinYu
Shannon Bream
Shannon Lee
Sharon Salzberg, Robert Thurman
Shefali Tsabary
Sheleana Aiyana
Shunryu Suzuki
Silke Rose West i Joseph Sarosy
Simon Reeve
Simona Ahrnstedt
Simon Halfon
Snježana Husić, Marijana Jelić
Sonia Choquette
SOPHIE COUSENS
Sophie Irwin
Sophie Sabbage
Spencer Johnson
Srećko Jurišić
Stefan Ahnhem
Stefanos Xenakis
Stephanie Moulton Sarkis
Stephen & Lucy Hawking
Stephen Grosz
Stephen King
Steven Pressfield
Stuart Russell
Sue Stuart-Smith
Suh Yoon Lee
Sun Tzu
Susan Forward
Susan Jeffers
Susan Stokes-Chapman
Susanna Isern
Suzanne O’Sullivan
Suzanne Steinbaum
Sv. Augustin
Svetislav Basara
Sylvia Plath
Syou Ishida
Tara Menon
Tara Porter
Teal Swan
Thich Nhat Hanh
Thierry Robberecht
Thomas Erikson
Thomas Hübl; Julie Jordan Avritt
Thomas Harris
Tillie Cole
Tim Ferriss
Tim Schwab
Timothy Knapman
Timothy W. Ryback
Tomás Navarro
Tomas Chamorro-Premuzic
Tor Freeman, Martin Jenkins
TRACY WOLFF
Ulrich Emil Duprée
Vadim Zeland
Virginia Morell
Volodimir Zelenskij
Weronika Anna Marczak
Whitney Goodman
Wim Hof
Yael van der Wouden
Yangsze Choo
Yeon Somin
Yoon Hong-Gyun
Yoshinori Noguchi
Yung Pueblo
Yuval Noah Harari
Zoran Milivojević
Zoran Salopek
A
B
C
D
E
F
G
H
I
J
K
L
M
N
O
P
R
S
T
U
V
W
X
Y
Z
Á
Ć