Čekaonica za drugi svijet

Sitna žena gleda naizmjenično lica u prostoriji. Peć pucketa. Tjestenina je već sigurno hladna.

– Dođite. Dođite, molim vas. Vidite. Vidite ovo. Vidite vrata. Niti otvoriti ni zatvoriti. Vidite. Puklo je sve. Kuća sve više i
više tone. Vidi se po štoku koliko tone. Struja je bila poremećena, bojala sam se paliti je. Sve bi sijevalo.
Znate… Znate što ja radim? Znate što radim? Ja cijelo vrijeme nečim sakrivam te rupe. Strah me kad gledam u pukotine. Svašta navlačim po kući, i namještaj i cvijeće, samo da ne gledam u rupe. Evo, maknut ću zavjese, vidite, sve, sve je popucalo. Evo. Temelj je isto sav popucao… Da vidite krov… Kad je mati došla iz bolnice, vjerujte mi da dvadeset dana nisam oka sklopila.

Evo, evo soba. Ne znam što bih vam rekla. Ovo je jedan čovjek poklonio. Ovo smo sastavili krevet. Ne znam… Vi mene ne poznajete, ali ja sam toliko propala. U sve ovo vrijeme… Ja nisam bila ovakva. Vjerujte mi, nisam ovako izgledala. (Denis Mahmutović: Šuma dolazi po nas)